Što su nama naši velikani?

Znajući kako se približava 150. obljetnica rođenja Milke Trnine i da će se objaviti monografija o njoj, o kojoj se šuška već nekoliko godina, pošao sam njezinim putovima razgledati kuće na zagrebačkom Gornjem gradu u kojima je živjela. Iako su se te kuće promijenile izvana, a osobito iznutra, od 1913. – kada se Trnina iz svijeta vratila u Zagreb – pomislio sam da se može osjetiti tračak atmosfere njezina doba i njezine osobe. Stavši pred kuću u Demetrovoj ul. 5, nisam mogao vjerovati očima. Na kući stoji spomen-ploča s tekstom: „Prijatelju, osluhni, zar ne čuješ glas divnog hrvatskog slavuja. U ovoj je kući provela svoje posljednje dane svijetom proslavljena operna pjevačica Milka Trnina. O stogodišnjici Zagrebačke opere postaviše 21. IV. 1971. članovi Opere Hrvatskog narodnog kazališta“.

Milka Trnina kao Izolda

Je li moguće da više od četiri desetljeća ta spomen-ploča stoji na pogrešnoj kući? U Demetrovoj ul. 5 Milka Trnina živjela je od 1929. do 1939. Zatim se preselila u Vramčevu ul. 3, a petnaestak dana prije smrti, 18. svibnja 1941, preselila se iz Vramčeve u Mletačku ul. 3. Godine 1984. muzikolog Stanislav Tuksar upozorio je u časopisu Kaj da imamo „crnu rupu zaborava i nemara koji trajno osvajaju nove prostore. Nitko se do sada nije potrudio da faktografski precizno odredi njezinu biografiju, repertoar i bibliografiju“.

Do pojave monografije Milka Trnina u nakladi Općine Križ ove godine, uz nevelik broj prigodničarskih članaka, postojale su biografija Mate Grkovića Milka Trnina iz 1966. i katalog izložbe Milka Ternina i Royal Opera House Nade Premerl iz 2006, izložbe predmeta iz umjetničine ostavštine što ju je Muzej grada Zagreba tada postavio u londonskoj Kraljevskoj operi (u daljem tekstu Katalog).

Treba istaknuti volju i napor male lokalne zajednice, Općine Križ, u kojoj je umjetničino rodno mjesto Donji Sip odnosno Vezišće, da trajno obilježi rad i značenje svoje velike sumještanke jer „budućnost možemo graditi samo na temeljima vlastite spoznaje o identitetu“, kako piše općinska načelnica Ivana Posavec Krivec.

Monografija Milka Trnina u najvećoj mjeri ispunjava ono na što je upozoravao muzikolog Tuksar, ali je nažalost propuštena jedinstvena prilika da to bude potpuno i zaokruženo. Monografija, izdana u povodu 150. obljetnice rođenja, 19. prosinca 1863, promovira se u prigodi Milkina smrtnog dana 18. svibnja, odnosno predstavljena je u zagrebačkom KIC-u 27. svibnja. I bilo bi divno da je sve priređeno na vrijeme, čak šest mjeseci prije, jer obično se sve dovršava u zadnji tren. A upravo to nedostaje, još nekoliko mjeseci rada da bi se knjiga do kraja uredila. Za urednicu je imenovana muzikologinja Zdenka Weber, koja je u više navrata istaknula znanstvenu utemeljenost monografije. Okupljeni su suradnici koji su se i prije bavili pojedinim segmentima umjetničina rada. Knjiga je lijepo i moderno oblikovana (dizajn Andro Giunio, suradnica Sanja Kuzmanović). Na 220 stranica velikog formata donosi razne tekstove koji osvjetljavaju umjetnost Milke Trnine. Najvažniji su tekstovi Marije Barbieri, Zdenke Weber, Christe Höller i Ivana Mirnika o toj pjevačkoj karijeri – počecima u Zagrebu, Leipzigu, Grazu i Bremenu, svjetskim uspjesima u Münchenu, Londonu, Bayreuthu te u Americi i njujorškome Metropolitanu.

Na predstavljanju u KIC-u službeno odsutna urednica Zdenka Weber, na radu u inozemstvu, u pozdravnom pismu koje je poslala, iznosi tvrdnju kako je u zadnji tren ustanovljeno da Milka Trnina nije umrla 18. svibnja već 15. svibnja 1941! Na to je spontano reagirala Marija Barbieri, objasnivši da je u župnoj knjizi rođenih pogrešno upisan datum 15. svibnja. U monografiji se, na str. 18–19, donosi faksimil iz župne knjige rođenih, u kojoj piše da je „umrla 15. V. 1941. u bol. Milosrd. s. u Zgb.«. Tri stranice dalje, na str. 22, u pregledu Najvažnijih trenutaka iz životopisa Milke Trnine, piše da je umrla 18. svibnja 1941: „Iznenada je umrla u Zagrebu od posljedica upale pluća, u stanu na Gornjemu gradu (Mletačka ul. 3)...“. Na str. 162, u tekstu Lidije Ivančević Španiček o Predmetima iz ostavštine Milke Ternine u Gradskom muzeju Požega autorica u drugoj fusnoti navodi 15. svibnja kao datum smrti, što ponavlja i na str. 164 i objašnjava u 16. fusnoti, pozivajući se na župnu knjigu rođenih, čak tvrdi da je 18. svibnja – kako piše na nadgrobnom spomeniku – „vjerojatno sahranjena“. A na str. 114 Marija Barbieri već je napisala „umrla je iznenada u Zagrebu 18. svibnja...“. Nimalo znanstvena zbrka bez ijedne riječi napomene ili objašnjenja, kao da se to zbivalo prije tisuću godina. A londonska izložba i njezin Katalog, pod br. 153, donijeli su – osmrtnicu: „Rođaci i prijatelji objavljuju da je umrla... 18. svibnja 1941. Sahrana velike pokojnice bit će u srijedu, 21. svibnja 1941. u 11 sati“! Dvije osmrtnice nalaze se i u osobnom fondu Milke Trnine u Hrvatskom državnom arhivu (HDA).

Grkovićeva biografija i Katalog osnova su na kojima je nastala monografija. Likovni prilozi – privatne i fotografije iz predstava, kazališni programi, nacrti kostima, razne memorabilije – preneseni su iz Kataloga, kao i neki tekstovi, iako u HDA-u ima još neobjavljene građe, primjerice nekoliko programa iz Meta i Covent Gardena. Našla se još poneka kritika nastupa koju Grković nije uvrstio u knjigu, pa je sada objelodanjena. Užitak je čitati te analize ostvarenjâ osebujne operne umjetnice, nenadmašne interpretkinje Wagnerovih ženskih likova, velike glasovne ljepote i glazbene besprijekornosti. Izazivala je senzaciju i brojne rasprave originalnim, promišljenim, glumački i psihološki razrađenim pristupom modernoj opernoj interpretaciji koja je dovela do pojave Marije Callas.

U monografiji su prvi put pobliže obrađena razdoblja Milkina rada u Leipzigu, Grazu i Bremenu, pa je tako kompletiran popis svih njezinih nastupa. Autori Barbieri, Weber, Höller i Mirnik obradili su pojedina područja – citiranjem kritika, analiziranjem tijeka nastupa i uloga koje je pjevala, usporedbom s partnerima te predstavljanjem partnera i dirigenata – kako bi na što bolji način oslikali pjevačicu iza koje, njezinom voljom, nije ostalo zvučnih zapisa.

Nažalost, koordinacije između raznih autora kao da uopće nije bilo. Ogleda se to u nepotrebnu ponavljanju pojedinih činjenica i stalnom citiranju Grkovića. Zapravo se pokazalo kako je Grkovićeva knjiga, unatoč zanemarivoj dozi subjektivnosti, kao Milkina osobnog prijatelja, i danas jedinstvena te zaslužuje novo izdanje.

Nedostatna koordinacija između autora ogleda se i na primjeru uloge Margarete u Gounodovu Faustu. Na str. 192, u Popisu uloga Milke Trnine, koji navodi grad i datum prvog nastupa u pojedinoj ulozi, za Margaretu piše: Graz, 14. svibnja 1884. Na str. 49 Ch. Höller u poglavlju o Grazu piše: „Debi Milke Ternine kao Gounodove Margarete u studenome 1884. godine donio je operi malo sreće.“ U Kronološkom popisu svih nastupa Milke Trnine, na str. 178, čitamo da je Margaretu pjevala na premijeri u Grazu 9. rujna 1884. Na istoj stranici vidimo da ju je prvi put pjevala već 3. svibnja 1883. u Zagrebu, o čemu na str. 30 piše M. Barbieri, a isti podatak sadrži i popis uloga u Katalogu.

Za pojedine pogreške u popisu nastupa na Metropolitanu i njegovim gostovanjima jasno je da su nenamjerni propusti. Zbrku s Milkinim zagrebačkim adresama nalazimo na str. 164, što je u suprotnosti s točnim podacima na str. 148 koje iznosi Nada Premerl u tekstu Ostavština Milke Trnine u Muzeju grada Zagreba, preuzimajući ih od Grkovića, koji je sve to lijepo i jasno napisao još 1966. U tekstu Predmeti iz ostavštine Milke Ternine u Gradskom muzeju Požega (str. 164–165 i 168) čitamo da joj je garnituru od četiri stolca darovao bavarski kralj Ludvig II. Te je stolce naslijedila Milkina nećakinja Ljubica, a poslije njezin suprug Dionizije Smojvir, koji ih je donirao požeškome muzeju. Problem je što je Ludvig II. umro 1886, a Milka je prvi put gostovala u Münchenu u srpnju 1889. Stalna članica Bavarske dvorske opere bila je od lipnja 1890. Godine 1886. još je bila mlada, 23-godišnja pjevačica u razvoju u dalekom Bremenu.

Zanimljivi su prilozi o predmetima Milke Trnine koji se čuvaju u Muzeju grada Zagreba i Gradskome muzeju Požega, iako su napisani na način muzejskih kataloga, a trebali su biti prilagođeni cjelovitoj monografiji o opernoj umjetnici.

Namjera iznesenih primjedbi nije umanjiti vrijednost monografije. Možda se krivi datum i podatak u popisu uloga ili pogrešno mišljenje rođaka o podrijetlu stolaca ne čine važnim za cjelinu objavljene građe. Popis nastupa u Metropolitanu lako je provjeriti, za ostalo moramo vjerovati autorima. No neke su pogreške očigledne. Očigledno je službeno odsutnoj urednici trebala zamjena da se posao savjesno dovrši. Na promociji je istaknuta i potreba štednje pri izradi knjige. Tada su se neke stranice mogle mnogo bolje iskoristiti, primjerice za kazalo osoba. Je li trebalo brzati s njezinim objavljivanjem i predstavljanjem u svibnju? Jesu li lokalni izbori i poeni koji su se njome eventualno mogli dobiti bili toga vrijedni?

Milka Trnina zaslužila je besprijekornu monografiju jer se kao umjetnica, u najzrelijem razdoblju, neprestano doticala savršenstva, a upravo o tome monografija želi svjedočiti. Neumorno je radila na glazbi jer je to bio njezin život i poslanje. Prošla je najvećim europskim i američkim opernim pozornicama. Surađivala je s Giacomom Puccinijem prigodom prve izvedbe Toske u londonskoj Kraljevskoj operi i njujorškom Metu. Bila je protagonistica i zalagala se za prvu izvedbu Wagnerova Parsifala izvan Bayreutha, također u Metu. Bila je umjetnički nekonvencionalna jer je hrabro provodila svoja shvaćanja te je uspjela u njih uvjeriti i one koji joj nisu bili skloni. U Münchenu je surađivala s najvećim dirigentima epohe poput Hermanna Lévija, Felixa Mottla, Felixa Weingartnera i sama Richarda Straussa. Na jednom koncertu na klaviru pratio ju je Pietro Mascagni. Oduševila je i Ruggera Leoncavalla, iako u njegovim operama nije nastupala. On joj je napisao: „Vi imate divan glas, dapače još više, Vi imate pravi osjećaj umjetnosti! Kad budem pisao sljedeće svoje djelo, mislit ću na Vas i Vaš glas“ (iz neobjavljenog materijala u HDA-u). Pjevala je u Moskvi, u povodu krunidbe ruskog cara Nikole II, ali i prigodom puštanja u rad prve rotirajuće pozornice na svijetu, u minhenskom Cuvilliésovu kazalištu 1896, Donnu Annu u Mozartovu Don Giovanniju. Kritike i analize njezinih vagnerijanskih likova jedinstvene su. Iako je bila kraljevska bavarska komorna pjevačica, uvijek je i svagdje ostala ponosna Hrvatica.

Neobjavljeni materijal iz umjetničina osobnog fonda u HDA-u sadrži i dostatno natuknica koje mogu donekle razjasniti njezin toliko mistificiran privatni život u Zagrebu nakon povlačenja sa scene. Smatrala je kako javnost ne treba imati uvida u nj. Bila je počasna profesorica pjevanja Muzičke akademije, počasna članica HNK-a i velika dobrotvorka. Te je dužnosti shvaćala i obavljala vrlo odgovorno. Zanimljiva je njezina polemika s Rudolfom Matzom 1938, u kojoj kritizira Lovru Matačića, u vezi sa skandalom na 75. godišnjici Kola, kada je bila kuma na posveti zastave. Do kraja života bila je uključena u kulturni život. Mjesec i pol prije smrti čestitala je Margareti Froman umjetnički jubilej, kao pokroviteljica proslave u HNK-u. Možda je to bilo njezino posljednje pismo (u posjedu autora ovih redaka). Često je putovala, uživala u prirodi, a prema kazivanju još živih svjedoka, bila je pobožna.

Hoće li se još jednom potvrditi riječi muzikologa Tuksara? U čiju nadležnost pripada ploča na kući u Demetrovoj ulici, da se ta pogreška ispravi? U nadležnost stanara i suvlasnika te kuće, Grada Zagreba, Udruge poklonika Milke Trnine? Ili Opere HNK-a, koja ju je ondje postavila? Na sličnu je tragu još jedan žalostan slučaj. Nekoliko koraka od Milke Trnine, na glavnoj mirogojskoj aleji, počiva njezina učenica Zinka Kunc Milanov. Na grobu obitelji Kunc, zaraslu u mahovinu i zaboravljenu, piše samo – Zinka Kunc. Naša joj sredina uporno zanemaruje ime pod kojim je postala slavna, nazivajući je uvijek Zinkom Kunc, iako cijeli svijet jednu od najvećih verdijanskih sopranistica svih vremena slavi pod njezinim legitimnim imenom, kao Zinku Milanov. Imenom koje si je svojom voljom sama odabrala.